U tradiciji Indije drevno ezoterično znanje o prirodi celokupne vasione i njenom Tvorcu naziva se veda. Drugim rečima, svete knjige Indije koje sadrže suštinu vedskog znanja, nazivaju se Vede. Reč veda dolazi od sanskritske reči vid što u prevodu znači znanje, znati.
Istorijski gledano, Vede je približno oko 3150. godine pre nove ere sistematizovao i zapisao čuveni veliki svetac i mudrac, Šrila Dvajpajana Vedavjasa ili skraćeno Šrila Vjasadeva. On je do tada jednu Vedu, poznatu pod imenom Rig Veda, sistematizovao i podelio na četiri dela, četiri Vede: Rig, Sama, Jađur i Atharva Vedu. Pored toga Šrila Vjasadeva je sastavio i zapisao čuveni ep Mahabharata, koji predstavlja veliku istoriju Starog sveta. Međutim, sam Šrila Vjasadeva nije autor Veda. Do tada Vede su, milenijumima unazad, prenošene isključivo usmenim putem, sa duhovnog učitelja na učenika, među klasom brahmana - sveštenika, prosvetitelja i učitelja društva. Taj stalež brahmana je u to vreme posedovao za nas danas nezamislivu sposobnost da sve ono što bi jednom čuli ili pročitali mogli bi da zapamte i savršeno ponove i to sa odgovarajućim ritmom, intonacijom, tonom itd. Na taj način su Vede i vedsko znanje bile prenošene i čuvane sistemom lanca učeničkog nasleđa, sve do pojave Šrila Vjasadeve, sveca koji je video da će u savremenom dobu ta sposobnost nestati, te je Vede i vedsko znanje zabeležio na sanskritu, drevnom pismu. Na taj način je on želeo da se dragocena mudrost koju Vede sadrže sačuva u izvornoj formi i za buduće generacije ljudskih bića. U skladu sa Vedama i vedskim spisima, autor Veda zapravo je sam Gospod, koji je celokupno znanje o vasioni, duhu i materiji, lično izgovorio i preneo prvom stvorenom živom biću, Brahmi, još u praskozorje kreacije. U tome leži tajna savršenstva Veda i vedskog znanja, jer njihov tvorac nije pogrešivo ljudsko biće već sam Gospod, koji je potpun i savršen. Zato je znanje dato u Vedama savršeno i iznad neumoljivog uticaja zuba večnog vremena.
___________________________________________________________
Vedski spisi se svrstavaju u sledeće kategorije:
- Brahmane
- Aranjake
- 108 Upanišada
2. SMRITI - u prevodu, sećanja, ono što se pamti, istorija:
-Itihase (epovi): Ramajana, Mahabharata, Bhagavad-gita.
-Purane (hronike)
Osamnaest glavnih Purana su:
-Višnu, Bhagavata, Naradija, Garuda, Padma i Varaha Purana (šest Purana za osobe u vrlini),
-Brahma, Brahmanda, Brahma-vaivarta, Markandeja, Bhavišja i Vamana Purana (šest Purana za osobe u strasti) i
-Matsja, Kurma, Linga, Šiva, Skanda i Agni Purana (šest Purana za osobe u tami).
-Osamnaest Upapurana i mnogo regionalnih Sthala Purana.
-Manuov zakonik, Višnu-smriti itd.
3. SUTRE - aforizmi – Vedanta-sutra, Dharma-sutra, Grihja-sutra itd.
4. VEDANGE - "udovi, tj. dodaci Veda". Njihovo naziv nam govori da su te discipline usko povezane sa Vedama. Postoji šest Vedangi, a to su:
- Šikša - fonetika i fonologija; bavi se pravilnim izgovorom,
- Ćandas - prozodija,
- Vjakarana - gramatika,
- Nirukta - objašnjava etimologiju i različita značenja reči,
- Kalpa - daje uputstva za izvršavanje vedskih obreda i
- Đotiša - vedska astrologija i astronomija.
5. UPAVEDE - ovde spadaju Ajurveda - vedska medicina, Sthapatja Veda - vedska arhitektura, Dhanur Veda - vojna veština, Gandarva Veda - vedska muzika, Vastu-šastra - vedska nauka o prostoru itd.
U ovu kategoriju takođe spadaju i različita dela i komentari velikih svetaca, pisani kroz istoriju širom sveta, kao na primer: Šri Čajtanja Čaritamrita, Šri Čajtanja Bhagavata, Šri Narada Pančaratra, Niti-šastra, Bhakti-rasamrita-sindhu, Šri Upadešamrita itd.